Sretenjski ustav- sudbina Srbije

„Zakon je svima kralj“,  antički grčki pesnik, Pindar

U znak sećanja na odluku da se podigne Prvi srpski ustanak pod vođstvom Karađorđa Petrovića ( 1804- 1813 ) narodu srpskom podaren je Sretenjski ustav koji je slika sudbine srpske državnosti; predstavlja borbu između modernog i konzervativnog. Sretenjski ustav je naš putokaz; mesto sa kog smo krenuli jedan korak napred, i vratili se nažalost dva koraka unazad usled raznih okolnosti.

Sretenje je crkveni praznik kojim se obeležava 40 dana od Hristovog rođenja i njegovo  posvećenje Bogu i prvi ulazak i jerusalimski hram. Na taj dan, 1804. i Srbija se predstavila svetu. Uzdigla se uz grom topova kao u Dositejevoj Vostani Serbije posle viševekovnog ropstva, čestih ustanaka i buna protiv osvajača u želji za slobodom. Krvlju i životom kupovala se sloboda u Srbiji.

Srbija je imala nesreću da je njen napredak naglo prekinut na kraju srednjeg veka, 1459. kada su Turci zavladali našim krajevima. Iako je Srbija nastala kao sredjovekovna država i trajala u  kontinuitetu relativno kasno u odnosu na druge zapadnoevropske države, može se reći da se veoma brzo razvijala u svim pogledima i mogla je da svoj razvoj uporedi sa razvojem drugih država srednjeg veka.

Iako je dinastija Nemanjić obeležila period od 12. do 14. veka zemlje zapadne Evrope odavno su imale stubove državnosti i kulture:  kulturu zapisivanja, svoje katedrale, zakone, institucije, a vodila se borba za uspostavljanje ravnoteže između svetovne i duhovne vlasti.

U 13. veku u srednjovekovnoj Engleskoj u vreme dinastije Plantagenet objavljena je Velika povelja slobode kojom je kralj Džon bez zemlje morao da potpiše i pristane na ograničavanje svoje vlasti pod pretnjom da može doživeti otpor ukoliko se ne povinuje volji svojih barona. Ovaj talas demokratizacije pogodio je Srbiju vek kasnije u vreme vladavine cara Dušana ( vl: 1331- 1355 ) koji je u Skoplju objavio Dušanov zakonik. U zakoniku je zapisano da sudije ne sude po carevoj volji već po zakonima. Bio je to izraz želje da se u srpskoj carevini uvede red, jednakost ljudi pred zakonom i da zakoni važe jednako za sve podanike u bilo kom delu carstva.

Vek kasnije od objavljivanja Dušanovog zakona prestala je srpska državnost. Ono što su zapadnoevropske države sticale vekovima, Srbija je u kratkom periodu svog postojanja ostvarila ali je njen dalji razvoj i napredak naglo prekinut. Usledila je turska vladavina čije negativne posledice i danas osećamo pre svega u mentalitetu, načinu razmišljanja, shvatanju važnosti odnosa vlasti- narod i negovanju poltronstva.

Posle silnih buna i ustanaka protiv turske vlasti konačno je Prvi srpski ustanak uzdrmao temelje osmanske imperije. Po prvi put jasno se ukazala mogućnost da viševekovni san o slobodi postane stvarnost.

Usledio je Drugi srpski ustanak ( 1815 ) pod vođstvom kneza Miloša Obrenovića. Vođa Drugog srpskog ustanka ( vladao od 1815- 1839  i od 1858- 1860 ) bio je dobar vojskovođa, vešt diplomata i pregovarač ali prek kao vladar. Jedna od osobina dinastije Obrenović je sklonost apsolutizmu, odnosno neograničenoj vlasti. Knez Miloš nije voleo da deli vlast, a državni interesi stopili su se sa njegovim ličnim interesima u lujevskom maniru „Država, to sam ja“. Stekao je ogromno bogatstvo zahvaljujući monopolu nad trgovinom u Srbiji što je kod njegovih saradnika izazivalo bes. Srbiji je bio potreban vođa koji je  vodio kroz bitke i ratove za oslobođenje ali u miru potrebno je graditi zakone i institucije.Tokom svoje druge vladavine koja je trajala dve godine poništio je svaki napredak ostvaren u vreme vladavine ustavobranitelja ( kneza Aleksandra Karadjordjevića, 1842- 1858 ).Smenio  je školovane ljude i doveo neškolovane na bitne pozicije koji su mu zbog ovoga dugovali poslušnost i zahvalnost. To je bilo vreme prosvetiteljstva koje se širilo revolucijama preko Atlantika, iz Sjedinjenih država, preko Francuske i ostatka Evrope. Prosvetitelji su se borili protiv apsolutizma, crkve kao vrhovnog autoriteta i zalagali su se za razum  i nauku, prava i slobode.

Protiv kneza Miloša izbilo je više pobuna, a jedna od najznačajnijih je Miletina buna iz 1835. koja je izbila zbog odlaganja donošenja ustava. Konačno, 15. februara 1835. a po starom kalendaru 2. februara objavljen je najmoderniji srpski ustav moderne srpske države. Ustav je objavljen u Kragujevcu u porti Pridvorne crkve. Na svojim koricama imao je masonski simbol: svevideće oko.

Autor ustava bio je lekar, novinar, diplomata Dimitrije Davidović (1789- 1838 ). Jedan od retkih i obrazovanih ljudi koji se školovao van granica Srbije. U roku od nekoliko nedelja Dimitrije je napisao ustav. Davidović je ostao poznat i kao srpski novinar koji je pokrenuo prve srpske novine „Novine serbske“, 1813. zajedno sa svojim prijateljem Frušićem na teritoriji Habzburške imperije. Izveštavao je srpsko stanovništvo o Napoleonovim ratovima.

Francuski rasad u turskoj šumi- tako su zvali Sretenjski ustav. Pošto je pisan po ugledu na francuske i belgijske zakone koji su bili u to vreme moderni, dobio je naziv „francuski rasad“, a pošto je Srbija bila autonomna kneževina u okviru Osmanske imperije i otud naziv „ u turskoj šumi“. Jedna od najznačajnijih stavki Sretenjskog ustava je član 118, glava 11. u odeljku Opštenarodna prava Srbina: „Kako rob stupi na Srbsku zemlju, od onoga časa postaje slobodnim“. Svako lice koje se nađe na prostoru Srbije smatra se slobodnim čovekom. Ova stavka je izuzetno bitna jer u isto vreme u SAD postoji robovlasništvo, a nešto manje od 30 godina od donošenja Sretnjskog ustava izbio je Građanski rat u SAD, a jedan od  uzroka bilo je i pitanje robovlasništva. Sledeći član 119. je takođe bitan. Ovaj član govori o nepovredivosti privatne svojine. I svako ko bude pokušao da naruši nečiju privatnu imovinu smatraće se „narušiteljem opštenarodne bezbednosti“. I jedan i drugi član ustava vode poreklo iz američke Deklaracije o nezavisnosti u kome piše da čovek ima tri neotuđiva prava: na sreću, slobodu i život. Na osnovu Građanskog zakonika, odnosno Napoleonovog kodeksa uneto je pravo na ličnu imovinu i nepovredivost lične imovine. Ove ideje proistekle su iz misli filozofa prosvetitelja osamnaestog veka. Prema Sretenjskom ustavu, knez je bio prinuđen da podeli vlast sa Državnim savetom. Tu se sukobio Milošev interes „ kralj je car u svoj državi“, odnosno njegova apsolutna vlast sa Pindarovom rečenicom sa početka teksta „zakon je svima kralj“.

Presudan momenat u svemu ovome je bio to što tri velike imperije do tada nisu imale ustave: ni Rusija, ni Turska ni Austrija. Smetalo im je što jedna polunezavisna Srbija ima ovako moderan ustav što bi moglo da izazove rasplamsavanje želje da se u njihovim državama jave pokreti koji bi tražili ograničenje carske vlasti. Na kneževu sreću, a na opštu nesreću na Srbiju je izvšen pritisak da se ustav stavi van snage. Ustav je stavljen van snage posle par nedelja,a zvanično posle nekoliko meseci. Knez Miloš je podlegao pritiscima. Uspeo je da se odupre topovima i puškama u Drugom srpskom ustanku ali su slova na papiru ovog ustava bila ubojito sredstvo protiv njega i njegove vladavine i morao je da se povinuje volji velikih sila. Dimitrije Davidović, rođen u vreme francuske revolucije koja je promenila lice Evrope, proteran je iz Srbije. Sudbina Davidovića, sudbina je mnogih obrazovanih, pametnih ljudi u Srbiji koji su se borili za progres. Skoro dva veka kasnije stvari su ostale prilično iste. Moć autoriteta iznad je moći zakona, ustava i institucija. Umni ljudi su se nekada vraćali u Srbiju da bi uneli promene i osvežili svoje društvo. U ratu smo slobodu izvojevali, a u miru je izgubili. Naši vladari iz bilo koje epohe nisu naučili lekciju iz istorije: ni jedna vlast nije trajala večno. Dela su svedoci našeg života. Kada bi ostavili sujetu po strani i dopustili priznanje da postoji možda neko bolji od nas samih naše drušvo bi izgledalo bolje i lepše.

Ni jedna vlast niti pojedinac nemaju isključivo pravo ili monopol na napredak. Svaka generacija treba da nadograđuje ono što je ostavila prethodna generacija. Ne smemo biti jednostrani prema sopstvenoj istoriji. Pronaći sopstvene greške, izvući pouke, unaprediti dobre stvari- trebalo bi da bude zadatak svakog društva i vlasti. Političari koji dižu sebi spomenike za života često budu srušeni posle njihove smrti. Neka spomenici budu njihova dela.

Čestitke povodom Dana državnosti!

Autor: Berislav Kangrga

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *